Vanjovska Vukovska

Moj način da sebi objasnim svijet...

10.06.2008.

Navodno bez povoda

Ne sjećam se kada sam posljednji put napisala nešto ovako spontano. Danas, eto ipak jesam. I današnjeg dana ću se sigurno sjećati. Jer današnji datum nije običan broj. Danas je tvoj rođendan. Dvadeset i neki. Znam tačno koji, ali neću da kažem. A peti rođendan za mene u tvom životu. Ustvari, izvan tvog života.

Ma znam da nije uspjelo i neće, nikada neće uspjeti. Isto tako znam da je dobro na to često podsjetiti sebe.

***

Čudno je kako se život igrao sa nama ovih godina. Baš onda kada si rekao: “Neće moći ovo među nama.”, ja sam dobila novi posao sa pogledom na hotel u kojem smo se prvi put sreli. Par mjeseci sam gledala u te zidove i u prozor tvoje sobe, koja je sada ko zna čija. Onda sam organizirala razmještaj u kancelariji.. Ovako je puno bolje, sada gledam u vrata i u one koji dolaze, gledam naprijed što i nije tako loše. Loše je to što naprijed gledam samo fizičkim očima. Ponekad kada odmaram oči od gledanja u ekran i u brojeve koji trepere po njemu, pogledam na svoju lijevu stranu. Da, to je ona strana na kojoj se svim ljudima na svijetu nalazi srce. I opet ugledam “onaj” prozor. Onda ustanem, navučem zastor i uključim klimu. Sreća da su ponovo vrućine pa se kolege ne protive.

***

I ne, ne treba mi niko reći, znam da sve ovo nisam trebala napisati. Ma još gore, nisam trebala ni pomisliti, ni osjetiti bilo šta od ovoga što pišem. Znam, znam, ne ljutite se. I ja sam trebala dobiti odgovor zašto me život uvijek vraća na mjesta na kojima smo imali nešto zajedničko. Valjda da me nauči da nekada ponavljanjem grešaka ništa ne učim.

***

Tebe ništa nije vratilo. Niti jedna greška, niti jedna slučajnost, niti jedan gutljaj vode koju si popio na Baščaršiji. Neće te vratiti niti jedna moja napisana riječ, ni to što tvoja majka i ja isti dan slavimo rođendan. A i kome je sada do slavlja osim tebi. Nemaš ti vremena misliti na nešto osim na sebe. Poželjet će ti bliski ljudi danas mnogo toga, i ja ću biti među njima, samo što ti to nikada nećeš saznati. Ja ću ti poželjeti da nikada ne pročitaš niti jednu riječ napisanu za tebe, da nastaviš živjeti na svojoj strani svijeta, tamo gdje si naučio da se vraćanjem na staro samo gubi, a nikada ništa ne dobije. Ni obično: “Sretan rođendan”.   

05.06.2008.

Malo stihova izmedju puno priča

TO JE SVE

Večeras sam žurila kući da operem lice od njegovih usana.

Da isperem misli i pročistim puteve do Tebe.

Sjedim u sobi i plačem zbog Tebe, kao što on nikada neće plakati zbog mene.

I ne samo mene, ni zbog koga on neće tako plakati.

Ni on, ni bilo koji drugi.

 
Spotičem se od stvari koje nikada nisu postale naše.

Zapinjem o pločnike ulica koje su ostale bez odjeka naših koraka.

Pokušavam zatvoriti vrata iza kojih stojiš Ti, ali bezuspješno.

U svemu drugom prokleto uspijevam, osim u tome.

Ko zna zašto?!

 
Godine u koje sam smjestila vrijeme nakon tebe, nisu promjenile ništa.

Kao da nije prošao niti jedan dan.

Potrošene su kao da su tuđe.

U meni nešto želi da prokrvari od uspomena.

Koliko još bola neće biti premalo za zaborav?

 
Uzalud će svanuti sutra.

Ponovo ću se probuditi u krevetu bez tebe.

Tražit ću od sebe da tvoj dah istrgnem iz snova.

Neću uspjeti.

Oprat ću lice u ime nekih novih poraza.

I to je sve.

 

ZABORAV

 Iskrast ćemo se iz naših snova kao

iz gradova u kojima nemamo ništa svoje.

Zaboravit ćemo nazive ulica po imena

naših simpatija, želja, obećanja.

Pokidat ćemo mapu lutanja,

mladalačkih pobuna, padova, uspona.

Vrijeme će staviti tačku tamo gdje mi ne bismo željeli.

Ostat ćemo sami pred sobom.

Prazni, bez unazad.

Izborane grimase će biti zagledane u nas.

Provirivat ćemo iz njih, sami iz sebe.

Ličimo jedni na druge, baš onako kako to nismo htjeli.

Šarena masa zgnječenih staraca se kotrlja kroz jedan životni vijek.

Rok trajanja - ograničen.

Zaborav – neograničen.

Neko će napraviti prve korake

u ulicama kojima smo izbrisali imena.

Mi nećemo znati ko su oni.

Oni neće znati ko smo mi.

U šarenoj masi zgnječenh staraca nema ništa vrijedno za otrgnuti od zaborava.

24.03.2008.

«NE» NEKADA NE MOŽE PROMIJENITI NIŠTA

Večeras će vile i čarobnjaci pobijediti zmajeve i ponovo će doći proljeće. Moje «NE» proljeću neće čuti niko. Već drugu godinu uzalud navijam da pobijedi zima. Moji štitovi prema svijetu koji me okružuje su od leda. Bez njih je moj život nemoguć. A skrivanje do narednih snijegova traje predugo.

                                                                                    ***

Sigurno je neko govorio «NE» ulasku u godinu koja već traje. Ona prethodna je donijela nekoliko trenutaka sreće koje će biti teško ponoviti. Ali nizovi vremena su nepokolebljivi. I eto ta «godina sreće» se već zove «prošla».

***

Vjerovatno je neka djevojka govorila «NE» svitanju koje je odvajalo od njenog voljenog. Ali svanulo je. Ruže koje je donio na rastanku su već odavno uvele. Opale latice se valjaju u prašini koju ona nema snage da obriše. Tako bi obrisala i otiske njegovih dlanova na staklenom stolu gdje su nekada zajedno doručkovali. Latice će nastaviti venuti onom brzinom kojom uspomene nikada neće. On se ipak neće vratiti.

***

Mi smo ponovo sretni. Grliš me i privijaš uz sebe. Na tren se čini da je cijeli kosmos ustrojen tako savršeno samo zbog nas. Iznenada počinje da pada kiša. Kapi postaju sve krupnije, dok se ne pretvore u kamenice. Ti se počinješ udaljavati od mene. Uklještena sam od bola, stopala zatrpanih kamenjem. Ritam padanja kamenica dobiva smisao i počinje graditi mali oltar. Prigušeno ječi muzika sa nečijeg vjenčanja. Pored djevojke u vjenčanici stojiš ti. Prizor koji vidim ispred sebe nema boje, samo jednolični tupi ton koji uspjeva doprijeti do mene. Dalje se sve razlijeva u tonovima sivila. Oko mene se stvorio vakum, neprobojna opna otporna na udarce i zvuke. Moji urlici: «Neeeeeee!» povećavaju bol više od bespomoćnosti. Jedno «DA» sa tvojih usana je promijenilo sve što moje «NE» nije uspjelo. Buđenjima iz tog sna ne govorim «NE», koliko stvarnosti iz koje se ne mogu probuditi. Ti si ipak otišao njoj.

***

Naše godine sreće su prošle. Na mome stolu nema latica, niko mi više ne poklanja ruže. Ni prašine, kao ni tvojih otisaka. Ima samo stvari bez života. Kamenja uspomena koje me zatrpava do grla. I hladnoće. Bez obzira šta poručuje kalendar, proljeća više nema. Među ovim kamenjem živi samo jedno bespomoćno «NE» koje ne zna kako da preživi još jedno proljeće.

 

11.12.2007.

NIJE SVAKI GABRIJEL ANĐEO

Niti je svaka Eva spremna da proba «zabranjeno voće». Ne, ovo nije greška. Ni zabuna ili zamjena imena. Ovdje i ne treba biti govora o Mariji i Gabrijelu, niti o Adamu i Evi. Ovo je priča o dvoje mladih koji su se sreli u pogrešno vrijeme, na mjestu koje je odredila njihova sudbina, tamo gdje ih je čekalo ono što nisu mogli zaobići.

Ni jedno ni drugo nisu znali da će se sresti baš tog sparnog avgustovskog dana. Možda su prije toga tek ponešto načuli jedno o drugom. Tek poneku crticu iz njihove prošlosti. Tek toliko da su i prije upoznavanja mogli znati da stvari među njima ne mogu krenuti po dobru. I na samom početku nisu ni trebali upozoravati sami sebe da budu oprezni. To je samo bezazleno kolegijalno upoznavanje. Ali nekada baš ta bezazlena upoznavanja mogu biti toliko opasna. Često nismo svjesni da u momentu kada kažemo drugoj osobi svoje ime i pružimo ruku za srdačan stisak, ustvari ulazimo u nečiji život, provaljujemo kapije nečijih granica sa svim onim što nosimo u sebi, sa tom armijom ratnika, zmajeva i sjena koje su u nama.

Njihovi su razgovori u početku bili površni, usputni, kratki, iako je toplina njenog pogleda u kojem se ogledala ljudskost mamila na još. A «još» uvijek dolazi malo po malo. Eva je u njegovim pokretima nastojala ne gledati njegovu prošlost već ono što ti pokreti znače sada. Nije htjela tražiti tragove izbodenih vena na pregibima ruku vidljivih u majici kratkih rukava. Nastojala je ne svoditi širinu njegove ličnosti na jednu grešku iz prošlosti. Ona je znala da je postojao razlog za takvu odluku. Eva je vjerovala samo u uzroke, ali ne i u posljedice. Mada u životu ovo drugo uvijek slijedi ono prvo. Voljela je često uzeti sebi za pravo da bude vila zaštitnica i samo je teoretski prihvatala da vile nisu od krvi i mesa. A ona jeste. Pa zar je važno, čemu služe izuzetci?

Gabrijel je dozvolio da ga ona toplina ljudskosti u Evinom pogledu namami da govori još više i više o svom životu. Nekada je i sam znao priznati da se iznenadi koliko je spreman podijeliti sa njom kada je njegova prošlost u pitanju. Ali je ipak nije podijelio do kraja. Jedan gram prošlosti uvijek je ostavljao za sebe, ako bi poželio da mu se vrati. A šta bi ona sa tim gramima prošlosti smrvljene u bijeli prah koji u tijelu stvara trenutno zadovoljstvo? Šta bi ona sa tim? Nikada ga ne bi probala. Ona nikada ne bi mogla svesti svoj mali svijet humanosti na nešto smrvljeno što može proći kroz jednu nozdrvu u djeliću sekunde. Eva nije po svaku cijenu žudila za zadovoljstvima, niti za svojom srećom. Ona je tragala za prilikama da sa drugima dijeli ljudskost. Znaju li ljudi uopće biti sretni? To je bilo jedno od velikih pitanja u njenoj glavi. A Gabrijel je tek ponekad, sa velikom nevjericom, pomislio da Eva već zna težinu njegove prošlosti, u gramima. I iskrilo je tako među njima nešto čemu je teško bilo odrediti boju. Niti je bilo bijele boje poput praha od kojih je on nastojao očistiti svoje vene, niti je bilo crvene u koju je njeno srce uvijek bojilo ljubav. Bilo je više metalik sivo. Poput boje neispunjenog obećanja.

Bez obzira koliko nekada upoznavanje drugih bilo opasno, svi se sreću sa nekim razlogom. Gabrijelov je izgleda bio da joj pomogne da prebrodi ljubav iz prošlosti. A Evin da ga sluša. I u tom pomaganju Eva mu je obećala darovati prsten, srebreni, muški. Ali prstenje se poklanja kada se nešto zaokružuje, a kod njih još nije postojao ni centar iz kojeg bi se nacrtala kružnica. Postojala je samo linija, putanja sudbine koju nisu mogli zakriviti. Gabrijel je nestao bez pozdrava, iako je Eva znala da se vratio prošlosti u prahu.

Njihovi su se životi zaokružili na sasvim drugom kraju planete. Kao negativ iz foto aparata koji zapetljate i bacite na prometnu cestu. Svaki automobil koji prođe ga pomalo okrzne, dok ga vjetar ne zakovitla i odnese među krošnje drveta, na primjer, u neki park. Ds, baš u jednom parku se raspetljao njihov negativ.

I jedno i drugo daleko od domovine, u gradu u kojem nisu znali da oboje žive u isto vrijeme.  Eva je sada bila već pet godina starija od onoga dan kada su se sreli. Ljeto je u predvečerje izmamilo ljude u parkove. Gabrijel je sjedio sam na klupi i htio da gleda to strujanje života. Eva je izvela svoju kćerku. Ona je bila više od samohrane majke, žena koja je usvojila napuštenu djevojčicu. Šta je sreća ako u sebi ne nosi pomaganje drugima. Nikada se nije udala. Niti jedan prsten na ovom svijetu nije bio za nju odlučujući da zakorači u bračne vode. Iako je to ostavilo trag na njoj. Od svega što bi joj se našlo u rukama pravila je kružne forme, poput prstena. Od papirića, tijesta, travčica, grančica. Onda bi to bacala na tlo jer niti jadan vid improvizacije nije mogao zamijeniti onaj pravi. Sada je sjedila na ljuljašci pokušavajući uvući prst u otvor lanca koji je povezivao drvenu sjedeljku sa metalnom šipkom iznad njene glave. Opet nije išlo, prorez je bio preuzak. Anđela, njena kćerka je trčkarala okolo. Eva je nije morala pratiti pogledom, bila je ona već velika i pametna djevojčica. Gabrijel je sjedio dovoljno udaljeno da ne bude primjećen kako bulji u Evu, ali dovoljno blizu da je vidi. Prepoznao je po pogledu koji je i dalje odisao ljudskošču. Među prstima su ga počele žuljati uspomene, poput prstena koji nije imao na ruci. I Gabrijel je ostao sam. On nikada nije dobio podršku porodice i prijatelja, od njega su svi prali ruke, samo se on nije nikada mogao oprati od svoje prošlosti. Ona nikada nije dobila razumijevanje svoje okoline, od nje su svi samo uzimali dobrotu, i to ne samo onu iz pogleda. A Eva je vjerovala da je vila zaštitnica na zemlji i da tako treba biti.

Eva je sve ove godine sanjala o nekom poput Gabrijela, samo bez takve prošlosti kakvu je on imao. Gabrijel je oduvijek sanjao o nekom poput Eve, samo bez budućnosti koju je ona imala. A do ostvarenja snova dijelilo ih je dva nepremostiva «samo». Primjetio je da je Anđela Evina kćerka, bio je uvjeren da je plod ljubavi njenog sretnog braka kakav je, prema njegovom mišljenju i zasluživala. Da, Anđela je podsjećala na sve  što može imati veze sa ljepotom i dobrotom, samo ne na nečiji grijeh ili promašaj.

Gabrijel je mislio da je tek sada besmisleno prići Evi i reći istinu do kraja ili davati bilo kakva objašnjenja. Eva za sve ove godine nije vjerovala da istina može biti besmislena. Gabrijel je ustao i otišao. U centru za pomoć ovisnicima je naučio je da anđeli postoje, ali dok hodaju ne dotiču zemlju, a on je osjećao odjek svakog svoga koraka koji je učinio. Sve anđeosko što je moguće povezati sa njim ostalo je u naslovu. I Eva je ubrzo otišla čuvajući Anđelu poput vile zaštitnice. Mada vile nisu od krvi i mesa, i tu nema izuzetaka.

 

27.11.2007.

U (bosanskom) loncu

Odlomak priče se nalazi u zborniku radova mladih umjetnika "Kad progovori tišina", objavljenom povodom "Novosarajevskih književnih susreta 2007." :)

«Hidajete halali mi ako možeš, brat sam ti. I da sam tada to rekao, ništa ne bih mogao promijeniti, a nisam te mogao ni spasiti.» Još samo to je uspio reći prije nego što sam oštro odmahnuo rukom u znak da želim da ode. I više se nikada ne vrati. Da, to sam poželio za svog brata, ali ovo još nije vrijeme za objašenjenje zbog takvog postupka.

Nekada smo bili trojica brace. Da, bili, jer vise nismo. Mogli smo biti sretni, ali nismo ni to. Zato što u našim životima postoji isuviše «Zašto?» koji ostaju bez svoga zato: Zašto nisam volio svoga dedu? Zašto sam noću imao noćne more? Zašto mrzim ljude u bijelom? Zašto imam mnogo sijedih pramenova u kosi iako sam jos uvijek relativno mlad? Zašto nam najbliži nekada postaju totalni stranci? I ono najstrašnije, zašto noću nešto kuca u oknu prozora moje kuće? Do sada, nakon 11 godina pronašao sam tek poneko zato.

Počelo je sve onako kako najčešće počinje. Kao u pričama, bezazleno.

Odrastao sam na selu. U jednom od onih mjesta kroz koja ukoliko prođete automobilom prilikom putovanja skoro i ne primjetite da su naseljena. Tek poneka kuća, tek poneki prolaznik. U mjestu u kojem sigurno ne bi bili pošteđeni straha ako biste se izgubili po noći, jer u njemu kao da je i mrak nekako mračniji. Ali i tu žive ljudi čiji se životi često ne razlikuju mnogo od onih koji se žive u velikim gradovima. Mislim na one momente istinskog života.

I na takvom mjestu možete upoznati ljubav, sitne ljubomore prema braći ili komšijama, učiti neke univerzalne stvari o životu, voljeti, sanjati, ali i biti izdani, pa onda patiti, ćamiti, venuti pa opet patiti.

Moja kuća je bila malo udaljenija od glavne ceste i zato sam je posebno volio jer je donosila mir. Mada je i u njoj često znalo biti jako bučno. Ipak je ta kuća bila krov za mnogo ljudi. Iz  hodnika se ulazilo u veliku sobu, u njoj je dedo uvijek bio zgrbljeno naslonjen u stolici koja je bila preuređena kao neka vrsta tvrđe fotelje. Bez obzira na godišnje doba, preko njegovih koljena bila je prebačena karirana deka zbog slabe cikrulacije. Nana je u toj sobi ispijala kafe sa komšinicama, podvijenih nogu i zamišljenog pogleda raspredala o danima kada je bila mlada i lijepa, o onome čemu je naučio život, a nekada i o onoj drugoj stvarnosti, o dušama ljudi koji višu nisu među živima. Tata i mama su u toj sobi bili samo usputni prolaznici. O tome šta se dešavalo kod njih jako se teško moglo saznati jer bi vrata uvijek bila zatvorena. I treća soba je bila jazbina trojice burazera. Velije, Mirsada i mene. Sebe sam naveo posljednjeg iako sam najstariji. Mirsad i ja smo se puno bolje slagali bez Velije. On je uvijek nešto kvario u igri i tražio previše prava u odnosu na ona koja je mogao dobiti kao najmlađi. Nikada neću zaboraviti kada je preko svakog reda dobio nove tene «Adidas» samo da bi u njima mogao igrati fudbal. Jednostavno nisam mogao ne biti ljubomoran na toliku količinu pažnje. Sve u svemu, bio je to život poput bosanskog lonca: uzavreo od mirisa, pare, sadržaja. I sve je imalo smisao dok jednoga dana na vrata naše prilično trošne kuće nisu pokucali ljudi čija su lica bila prekrivena crnim kapama. Ljudi bez imena koji su donosili miris smrti. Od toga dana, kada su zalupali na moja vrata, taj miris kao da nikada nije ni iščezao.

O tome šta su radili bolje je ne govoriti. Zvuči nevjerovatno da su to zaista činila ljudska bića. A u ovoj priči ima dovoljno nevjerovatnog i bez njih.

Ipak tih sam mjeseci bježeći iz obruča smrti mnogo izgubio. Oca i najmlađega brata. Strašnija strana njihovog gubitka nije bila smrt već nestanak. Stalna strepnja gdje su, možda u nekom logoru, izmučeni, na rubu pada u agoniju postepenog bespomoćnog umiranja.

Kada se situacija smirila dedo, nana, majka i ja smo se vratili u staru kuću, prilično razrušenu i uništenu, ali smo je uspjeli osposobiti za život. Međutim, taj život više nikada nije mogao biti isti, jer ni mi to nismo bili. Živi smo jer smo uspjeli zaobiči smrt zahvaljujući nekoj ludoj sreći. Mislim da je stvarno bila luda. Sigurno nije znala kakve ćemo sve probleme imati samo zato jer je nas tada pratila a onda prebrzo otišla nekom drugom.

Po povratku, u sobu koju je majka djelila sa ocem, više nisam imao želju da ulazim. Kada nije bilo majke u njoj, vladao bi muk, kada je ona bila tamo ispunjavali bi je jecaji. Na majci je sada bila briga o svima nama, nesretno preživjelim. Nana je trošeći posljednje rezerve života još jedino uspjevala djelimično brinuti o dedi. Ja sam ga počeo mrziti. Uživao sam da ga činim nervoznim buljeći u njega dok drhtavom rukom sasušenim ustima prinosi zalogaje za još nekoliko trzaja života. U momentima kada bi osjetio da zurim u njega ruka bi mu počela jače drhtati, a hrana padati po drugoj ruci kojom se oslanjao o stol. Nikada nije usmjeravao pogled prema meni iako je znao da bih odmah prestao, ali ja sam nekako čudno uživao u tome. Moram priznati da mi je bilo krivo što je on još među živima, a moga oca i brata nakon toliko godina neizvjesnosti više nema. Mrzio sam ga i kada bi mi hrapavim glasom na izmaku snage rekao: «Hidajete donesi malo vode.», a pola bi prošlo mimo njegovih usta. Nana bi onda galamila zašto je deka preko njegovih koljena mokra. A ja sam jedva čekao da umre. Imao sam osjećaj da će tako nekome mlađem omogućiti da živi. Kao da će tako vratiti moga brata ili oca. Muška soba je isto tako ostala prazna. Mirsad je otišao da živi u Njemačku godinu dana nakon povratka u našu kuću.. Kako on sam zna reći: «Spasio se.». Dolazi na kratke godišnje odmore, a vraća se još brže.

Prva noć koju sam proveo u kući nakon našeg povratka za mene je bila jako mučna. Sanjao sam da čopor pasa njuši neku jamu i kopa po njoj. I tu dolje nalazi skelete. Jedino po čemu se mogu prepoznati je odjeća ili neki predmet koji nije sasvim istrunuo. I u toj jami ja ugledam očev ručni sat i bratovu tenu. Osjećam strah, ali želim da se približim tim predmetima, uzmem ih, operem, zavijem u najljepše platno i pohranim na neko mjesto koje je sveto samo nama. I  u momentu kada krenem da to uradim psi počnu da me grizu, a ja na mjestu stojim ukopan dok mi kidaju živo meso.

Kada sam se prenuo iz sna čuo sam da nešto kuca u oknu prozora. Mislio sam da umišljam. I vjerovatno bi to mislio i danas da se san i kucanje nisu ponavljli svaku noć. Najgore od svega je bilo što to niko drugi nije čuo. Barem su tada tako govorili. A meni je svaku noć kucalo sve jače. Kao što su bili i ugrizi pasa. Sjetio sam se nanaih priča o dušama umrlih. Osjećao sam da duše moga oca i brata traže smiraj, a ja im to nisam mogao dati. Tako je moje ponašanje postajalo sve čudnije. Barem ga je moja okolina tako tumačila. A u maloj sredini svaka se promjena još izobličuje i širi od kuće do kuće, od praga do praga. Istina je da sam počeo lutati, obilaziti šume, ganjati pse i tjerati ih da me vode negdje, a da ni sam nisam znao gdje je to. Negdje gdje već odavno trunu dva čovjeka koja sam volio. Pričalo se da postoje neke ustanove koje traže sve nestale ljude i da se jave porodicama kada nešto pronađu. I da su jako uglađeni i obzirni. Ja sam svaki dan žudio da se neko takav pojavi. Ali iznenadio sam se kada su se umjesto uglađene gospode pojavili ljudi u bijelom. Odveli su me u neku sivu zgradu. Odveli su me jer su tvrdili da sam polupao sva stakla u sobi. Polupao lončiće. Bosanske, na bosanski način, naravno. A ja sam im uporno objašnjavao da sam se samo branio od pasa i pokušavao da zaustavim zastrašujući tupe udarce o staklo. Ta lomljava stakla je izgleda ipak bila simfonija mog ludila. Ključanje. Mjesto gdje sam došao zvali su Centar za mentalno zdravlje. Ali to je bilo mjesto za sve osim za zdravlje, a najmanje mentalno. Tu sam bio broj, slučaj, ležaj. Stalno sam nešto gutao. Jednom su mi dali ogledalo da se pogledam i  bio sam zaprepašten jer nisam vidio sebe. Taj izobličeni lik u ogledalu sa sivim kesama ispod očiju, omlitavljenih usana jednostavno nisam bio ja. Taj odraz nije ličio na čovjeka koji želi da pronađe tijela svoga oca i brata. I omogući smiraj njihovim dušama.

Nakon dva mjeseca kada sam se iz te sive zgrade vratio kući više od svega na svijetu mrzio sam sebe. Jedina muška glava u kući, o kojoj su se morale brinuti dvije, već prilično istrošene, žene. Sada sam ja sjedio na mjestu gdje je obično bio dedo kojeg više nema. Na kraju nisam uspio sahraniti nikoga, ni brata, ni oca. Pronađeni su dok sam ja bio tamo odakle nisam smio izlaziti. A možda ne bih ni bio tamo da je moj brat imao hrabrosti i snage reći da i on čuje lupanje u oknu. Skupa bi sigurno uspjeli više. Uvijek smo postizali više jedan uz drugog, ne znam zašto je sumnjao da bi tako bilo i u ovoj situaciji. Sada ne znam kako da mu halalim ovo ludilo koje me prikovalo za mrak. Ovaj osjećaj izdaje, samoće, zatupljenosti. Istjerao sam ga iz sobe jer nisam to mogao slušati. Njegov i moj život nisu morali biti ovakvi. Ne zato što sam ja u ovoj priči više izgubio, već zato što smo zajedno mogli izgraditi bolji i ljepši život.

Ne morate mi vjerovati ali u određeno doba godine, ja čujem da nešto kuca u oknu. Više ne sanjam pse, ni jame, ni ugrize, sanjam raj, nasmijanog oca i brata, a dedu u stolici za ljuljanje sa kariranom dekom preko koljena, kao da i na onom svijetu nije iskorijenio reumu. Mada je i dalje mrak ispred mojih očiju. Mislim da u mom mjestu niko ne zna bolje ovaj mrak od mene. Samo ja u njemu vidim sjene duša koje ga čine još mračnijim. Poput onog u loncu sa poklopcem. Bosanskom. 

24.10.2007.

PRIČA IZ BOCE

Sigurno ste čuli da nekada pisma putuju u boci. Kažu da jedino Bog pročita svako. Tako je i Ona odlučila staviti svoje pismo u bocu. I eto našlo se u vašim rukama.  Da, u tim rukama u koje ste upravo pogledali kao da ste tek osvjestili da ih imate. Ali pokušajte zaista zamisliti da ste ovo što ćete pročitati našli u nekoj boci. Oživite je u mislima. Dajte joj boju, oblik, miris. Ja znam da je to bila Ona. Takvo pismo je mogla napisati samo žena. Zamislite Nju. Šta mislite zašto nije poslala to pismo kome je trebala? Nije imala dovoljno snage za to? Kakva se pisma pakuju u boce? Da li je sebi ostavila jednu kopiju?  Kada biste je sreli na ulici i znali da je to Ona, možda biste rekli da Ona ne zna biti tužna. Niti da može zbog nečega patiti.  Ma sigurno znate taj tip ljudi na čijim licima se skoro ništa ne primjećuje. I mi onako olako pristanemo na činjenicu da je to zaista tako. Možete li se zagledati u Njene oči? Da li su možda malo natečene, da li su njeni podočnjaci skriveniji nego što bi to u ovoj svakodnevnoj situaciji priličilo? Da li biste poželjeli da se nađete u Njenoj sobi? Kako izgleda? Postoji li možda neki detalj, nešto ispod površine? Ah zaista ko još ima vremena kopati toliko duboko ispod površine. Ovo je vrijeme u kojem se brzo živi, jednako kao što se brzo i umire. U kakvom li je stanju pisala ovo pismo? Sa suzama u očima? Stisnutih usana? Kako biste Vi pisali «jedno takvo» pismo? Kako se odlučila da ga pusti da plovi? Koliko joj je trebalo vremena? Da li se bojala da ga zadrži jer bi mogla pasti u iskušenje da mu ga preda? U mojoj viziji ona bočicu lagano spušta u vodu, kao da se oprašta sa jednim dijelom sebe. Dan je sunčan, ali nekako čudno tih. Tup. Prije nego je pustila bocu da pluta dugo je gledala odraz oblaka na površini rijeke. Šta mislite kakvu je bočicu izabrala? Neku od mirisne soli? Malu običnu bocu? Bočicu parfema? I šta mislite o čemu je razmišljala? Da li je vjerovala da će ovo neko zaista čitati? Neko poput mene? Neko poput Vas? Šta bi rekla da zna da držite Njeno pismo u ruci? Možete li opisati taj osjećaj? Kako je držati nečiju tajnu u ruci ispisanu na komadu papira? Samo još Bog osim nas zna šta u njemu piše. Ako ih i On još uvijek čita.

 «Ništa mi drugo nije preostalo nakon svega nego napisati nešto o nama, vratiti vrijeme i momente koje smo imali, pa staviti tačku na i. Ili bolje rečeno na ništa.  Prošlo je toliko vremena a ja sam još uvijek često u našoj sobi. Tamo gdje smo pričali jedno blizu drugog, ali ipak bili tako udaljeni. I još sam ponekada na obali one «naše rijeke». U mislima tamo još uvijek brišem suze kojih se tada nisam stidjela. Ponavljam riječi kojima te nisam znala zadržati pored sebe. I još uvijek u mojoj glavi postoji to MI.

A ono ustvari nikada nije ni postojalo istinski. Ali eto i to je ljubav sposobna, učiniti stvarnim ono što nije postojalo. Ustvari postojalo je samo u mojoj glavi. A sve što sam činila za tebe, za nas, jeste bilo samo zbog ljubavi. Zato je sve bilo tako kako je bilo. Nestvarno, teško da se u to povjeruje, ali istovremeno i tako opipljivo, poput tebe u mom zagrljaju i mene u tvom, poput smrdljivih autobusa kojima sam se vozila da bih izazvala naše susrete, poput riječi kojima sam pokušavala nadomjestiti našu udaljenost. I ne mogu da se pomirim sa tim da si Ti u moj život ušao da bi postavio granice nemogućeg. I da si u mom životu ostao da bi bio nešto čudesno i čudovišno. Čudesno kao ljubav, a čudovišno kao granice na kojima se predaje ljudska snaga i vjera. Ne, ne mogu da se pomirim sa tim da MI nismo uspjeli! A možda i nikada neću. Mada ovo sve pišem ubjeđujući sebe da ću u tome uspjeti. Ne plaćem jer znam da bi te stigle moje suze i onda bih možda bila kriva za nešto loše što ti se može desiti u životu, ali ja i dalje tebi želim samo sreću. Papir je uvijek tu da pokupi sav moj rasuti očaj od riječi poput maramice koja bi kupila suze. I tako uvijek Tuga i ja dođemo na isto. Na početak.

Ovaj put bi trebalo biti drugačije. Ovo pismo će plutati u boci i ja ne znam da li će ga neko čitati. Samo znam da se ja više neću vraćati na ovo što je napisano. Neka voda to nosi. A u njemu će biti ponovljene riječi koje tebi nisu i ne bi značile mnogo. Znam da sam te izgubila, a ovim gestom te se i odričem. Jednako kao i onog dijela sebe koji je vjerovao u ljubav, u nemoguće, u čuda. Nekih se stvari u životu odričemo samo jednom jer nikada više ne dobijemo priliku da ih imamo. Ja znam da te više ne mogu vratiti u svoj život i da voliš drugu. Ali moram te zamoliti da se ni ne pokušavaš vratiti ako poslije nekoliko godina shvatiš da smo MI ipak bili ono što je zaista vrijedilo i za šta si se trebao boriti. Ne, nemoj to učiniti. Ja onda neću moći sebi oprostiti laži kojima sam se gušila da te ne bih voljela, ni utjehe koje sam nalazila kao izgovore i ubjeđivanje da sam jaka, da uvijek mogu i idem dalje. Nemoj se vratiti, neka ostane izgubljeno ono čega smo se odrekli, prvo ti, a onda i ja. MI smo bili kao nasukani brod koji nikada nije uspio pronaći rijeku koja bi ga odvela do sreće. Na tom brodu samo sam ja zamahivala jednim veslom. A od silne želje da plovimo zaboravljala sam primjetiti da zamahujem po suhom. I još ponekada u snovima ja guram taj brod. I onda se probudim sva u znoju svijesna da odgurujem stranicu kreveta i da se slapovi koji počnu teči mojim obrazima mogu nazvati jedino rijekom ponornicom koja opet ne vodi nigdje. Ne pitaj me kako ću voljeti ponovo. I kako ću sebi objasniti sebe kada se nekom muškarcu koji tek treba ući u moj život prepustim cijela, a pri tome ne budem osjećala ni dio ljubavi koji sam gajila prema tebi? Ne pitaj me. Odrekni se tih pitanja kao što sam se i ja odrekla suza. Kao što sam se i odrekla riječi «Volim te.». Ali se nikada nisam odrekla djela kojima sam ti upravo to pokušavala dokazati. Nikada ti nisam mogla reći «Volim te», imam osjećaj da bi te riječi ostale kao kuke što vise u zraku, a ja nikada ne bi imala snage da na njih, sa omčom oko vrata, objesim našu ljubav. Kao što ni sada nemam snage da je ubijem golim rukama, već je puštam da plovi onim vodama kojim mi nismo znali.

Možda ćeš nekada sjediti na obali «naše rijeke», tamo gdje smo prvi put govorili o ljubavi i njen neuobičajeni žubor koji će na površinu izbaciti neku bočicu tebi neće značiti ništa. Nećeš ni slutiti da se možda baš u njoj krije puno toga o tebi. I o nama koji nismo znali biti MI već pismo ispisano nesretnoj ljubavi.»

Šta je prvo na šta ste pomislili kada ste pročitali ovo pismo? Zadržite tu misao. Kako je biti Ona? Kako je biti On? Da li poželite da se vratite i pročitate sve još jednom? Da li ste se sjetile neke svoje ljubavi? Nekog sna? Sa kim bi poželjeli podijeliti sadržaj ovog pisma? Da li ste ikada napisali nešto slično? Da li i sami nekada pišemo slična pisma, skršetih ruku i bez riječi? Da li bi malo više hrabrosti mnoge ljubavi učinilo sretnijim? Možete li zamisliti kako je biti u nečijoj priči u boci? Tijesno? Avanturistički?  I da li zaista ispred naših očiju plove boce za kojima nikada ne posegnemo? Ili smo češće mi te boce koje su se odrekle traganja za rijekom sreće? Pokušajte odgovoriti na tu bujicu pitanja koja u Vama navire? Razmislite o svemu. Možda se život neće dvoumiti ako poželi da vas usidri u pogrešnu luku pa zato neke odluke imamo priliku donijeti samo jednom.

04.09.2007.

DVIJE PRIČE O JEDNOM KRAJU ILI SMRTOVNICA JEDNOJ LJUBAVI

Posveceno jednoj ljubavi poslije koje ni Ljubav više nije ista, Nini, Bojanu i svima koji prepozanaju sebe....

Njena priča: Otišla sam od tebe. I nemoj patiti. To ne trebaš činiti, niti to očekujem od tebe. Pokušaj shvatiti. Znam da je teško. Dvije godine ti se neko zaklinje na ljubav i ode. Ali vjeruj mi tako je jedino ispravno. I za tebe, i za mene i našu ljubav. Otišla sam jer sam prestala biti žena koja te voli najviše. A ti ništa manje od najviše ne zaslužuješ. Ja sam drugačija od ostalih. Ne pristajem na djelimično onda kada dajem. I ako ne mogu dati sve, ja odlazim. Utjehe sam uvijek prepuštala drugima. Slabijima od sebe. Ja sam jaka. Odlučila sam biti takva i sada više ne mogu dalje. Ja svaki svoj poraz pretvaram u pobjedu, svaku suzu u biser iz kojeg onda svijetli svjetlost koja razbija tamu. Ta snaga u meni je snažnija i od mene same. Previše me je puta pobjedila da bi se otrgnula od nje ovaj put. I sa njom nikada nisam sama. Zato mislim da je ispravno da dalje nastavimo razdvojeno. Teško je živjeti sa tim da ne možeš i ne znaš gubiti. Teže nego što možeš i pretpostaviti. Teško je živjeti sa tim da možeš izgubiti sve, i ono najvrijednije, a nastaviti dalje, jači nego ikada. I ne, ja ne patim za nama. Možda ćeš se pitati kako je to moguće? Ja nikada ne patim za onim što ostavljam. Ja umirem sa tim, spaljujem jedan dio sebe i onda se iz pepela ponovo rađam. Ja ne znam drugačije. To ne znači da te nisam voljela, to samo znači da smo stigli do kraja. Neki krajevi nekada dođu nepredviđeni. I bez mnogo objašnjenja. Za mene je previše lako očajavati. Sjediti u tami prepuštena bolu, pisati stihove o samoći. Vjeruj mi da je puno teže ustati i nastaviti dalje. A mene su učili da su teži izbori uvijek ispravniji. Svojim odlaskom sam i tebi dala priliku da te neko voli. Najviše na svijetu. Ja više nisam ta. Jednostavno znam da sam to prestala biti. Možda se snaga u meni previše boji ljubavi, pa je vješto tjera od sebe da ne bila povrijeđena. Ali ja protiv te snage ne mogu, ona me je odvela do svake pobjede, do svakog vrha sa kojih sam se propinjala da dotaknem nebo. Vodila me stazama heroja. A oni uvijek ostaju sami. Jer na vrhu je zrak rijedak i do tamo svako mora pronaći svoj put. Na to putovanje karta za dvoje ne postoji. Pokušaj me razumjeti. Čuda su moguća samo u nama. Put svakog od nas će se negdje završiti. Na nekoj zadnjoj stranici novima ostat će da blijede naše fotografije kao uspomena na jedno postojanje. I da titraju neke riječi pomno birane. I šteta što na ovom svijetu ne postoje smrtovnice za ljubav, ja bih našu učinila neponovljivom u znak zahvalnosti prema tebi jer si me volio i birala riječi koje ti mogu dati najveću snagu da nastaviš tragati za onim što smatraš vrijednim. Ti zaslužuješ da te neko voli najviše na svijetu. Ja to nisam. Zato sam skupila snagu da se sklonim sa puta koji te vodi u nečije novo srce. U cjelinu ljubavi. Sretno.

Njegova priča: Za mene je ljubičasta božanska boja. Naš prvi poljubac je imao okus ljubičastog. Mislio sam da dotičem nebo u suton, da sam pronašao put do Vječnosti. Ali nisam. Ti si otišla. I stavila tačku na sve. Kada bi svi ljudi imali tvoju snagu ljubavi možda ne bi više ni bilo. Ja sam želio za ove dvije godine da ti dokažem da ne moraš biti sama u životu. Da postoji neko ko može da te voli. Ali očito nisam mogao da te pratim. Ja ipak znam da si me voljela. Više nego mnogi na svijetu. Zato se tako teško mirim sa tim da više nećemo biti zajedno. Zašto svemu ljepom mora doći kraj? I zašto gubimo one do kojih nam je najviše stalo? Ja sam volio i tvoju snagu, jer je dio tebe. Istina je da mi nikada nisi plakala na ramenu, nikada se nisam brinuo kako ćeš se snaći u nekoj situaciji, uvijek sam imao povjerenja u tebe, sada shvatam da sam te i sam često prepuštao tebi samoj. Sada znam da nisam trebao. Upravo ta snaga kojoj sam se i sam divio sada se okrenula i protiv mene. Odvela te je od mene. Ja iskreno ne znam kako ću dalje? Kako voljeti slabije ako sam jednom volio najjaču? I ko me može više voljeti? Ja ne znam pobjediti ovu tugu. Pokušavam gledati svijet tvojim očima, ali nisam ja ni sjena od heroja. Ni pokušaj. Samo promašaj. To sam poslije tebe. Budi jednom jača od te snage u sebi, baš u inat, u ime naše ljubavi koja je postojala. Ja ni do jednog vrha ne mogu sam. Ne mogu bez tebe. Ja želim tvoju ljubav, makar i djelimičnu. Okreni se iza sebe. Negdje između tvojih pobjeda čekam te ja. Spreman da te prihvatim ponovo u svoje naručje. Barem mi reci gdje da te nađem kada poželim još jednom doživjeti okus ljubičastog? Da li bi tada sišla sa svog trona i poljubila me.... Daj sebi šansu da voliš i budeš voljena. I ne ostavljaj iza sebe smrtovnice ljubavi. Uskoro neće imati ko da ih čita.

29.04.2007.

Oštrica ljubavi







Nekima je zabranjeno sanjati o ljubavi,

Izgubljena je prerano.

Ponekada je tragati besmisleno,

To zna trajati dugo.

 
Ljubav, preteška riječ za jednu lutalicu.

Ti, veliki ubica jedne mladosti.

 
A još uvijek živiš negdje u meni,

U praznini koju nikome ne otkrivam.

 
Unaprijed izgubljeni pokušaji čekaju.

 
Davno prolivene suze zarile su se u srce,

Onaj obli dio pritišće teretom tuge,

Završetak se izvija u obliku oštrice.

 
Neispunjene praznine odzvanjaju,

Bodljikavo srce kapljicama ispisuje stranice promašaja.

 
Poslije tebe ne volim nikoga.

Niti dajem da vole mene.

Poslije tebe se svetim svima.

 
Sebi što sam te izgubila,

Tebi što si izabrao nju,

Njima koji ne bi trebali biti tu.

 
Tješi me spretnost da ih tako dobro gubim.

 
Noći spavaju u jecajima,

Na mojoj koži tragovi nekih krvavih ruku.

Opet je neko uzalud pokušao da me voli.

Lutajući rukama preko bodlji koje vrijeme ne može da otupi.

29.04.2007.

Bespomoćna studentica pred temom jednog konkursa za priču

Hm, pivo, PIVO, tako bi trebala da se zove priča. I da govori o nečemu smislenom. O nečemu važnom, jednostavno o Nečemu.

O čemu to da piše jedan sanjar, student književnosti u doba kapitalizma, u doba kada se svaka riječ plaća, u vremenu kada bi i riječi trebale dobiti zlatne poluge da bi se moglo trgovati sa njima, raditi na berzama i falsifikovati. O čemu?

O Prvom Izazovu Većeg Obima.

Da, tako je, jutros sam ustala rano i zapitala se da li bi ovaj dan svanuo da zaista ništa na svijetu nema smisla. Da li bi tramvaji opet zazvonili ulicama da niti jedan putnik nije ustao radujući se životu i novim pobjedama. Sigurno ima nekog smisla jer se komišija sa drugog sprata pjevušeći stepeništem spustio do svog GOLFa i otišao u još jedan novi dan. Ponekada me vožnja u autu podsjeća na vožnju u limenoj konzervi na točkovima, posebno kada je vanjska temperatura + 30 stepeni. Nedelja je i dan bi mogao biti jako dosadan, jednoličan, provučen između sadržaja TV kanala koji su i sami sebi pomalo gadni. I baš ove nedelje meni se vrzma po glavi o čemu da piše jedna studentica književnosti. Tema je pivo, PIVO. O čemu da pišem, na čemu i kako.

Ne, nemam inspiracije kada pomislim da je na drugom dijelu grada moj ucviljeni prijatelj koji ne može da preboli prvu veliku ljubav, kada vidim roditelje koji nedeljom sabiraju i oduzimaju sume za otplate kredita. Otplaćuju stanove, televizore, frižidere, vrijeme i živote. Sve ono potrebno i nepotrebno da bi ovaj dan tekao «normalno». I poželim izaći iz sobe, već je podne, a osjećam kako dan izmiće namjeri, priča će nastati teško, da trebala bi izaći po kapljice inspiracije skrivene u šoljici kafe u nekoj ljetnjoj bašti. Vani sve u isto vrijeme bruji i stoji nepomično.

Gledam ispred sebe veliku pivsku flašu na fasadi zgrade pored koje prolazim. Koliko litara bi stalo u nju da je mogu oživjeti u toj veličini? Koja bi bila njena cijena? Ali i dalje ne znam šta bih pisala o pivi, možda nešto o pivskim stomacima, prvoj pijanki uz pivo, razbijenim pivskim flašama koji se šutaju po ulici poslije subotnjih derneka, o svježini piva i pjeni, utakmicama svjetskog prvenstva uz pivo, fasadama, reklamama, muškarcima. Ma ne nije to TO što se traži, treba biti nešto smisleno. Možda o ljubavi, nje ima svugdje i nigdje. Možda je čak najviše ima u pričama. Ne, ne mogu pisati ni o ljubavi jer ću upravo za par minuta pljuvati po njoj uvjeravajući mog prijatelja da je ljubav fikcija i da zbog nje ne treba da pati. Da, tako je i bilo. Kafa sa ukusom utjehe je prošla. Dana je ostalo taman toliko da me iznervira, izmući i izjede jer mi ništa pametno nije palo na pamet, o čemu pisati. Hm, ja studentica književnosti to ne znam, nedopustivo.
Vjerovatno zato što puno bolje znam zašto su i o čemu pisali brojni velikani čijim djelima mi je zatrpana soba pa sam u toj masi razloga izgubila vlastite. Jedva čekam da padne noć jer je ova borba za inspiraciju poprimila oblik mučenja sebe. Sabiram koliko sati pokušavam smisliti nešto smisleno. Ma da, ne želim da to bude bilo kakva priča, mora biti drugačija, bolja, zato je izazov tako velik. Ovo je moja prva priča koju zaista želim poslati na konkurs. I zato mora biti dobra, i zato me toliko muči da počinjem osjećati u ustima kiselinu poput pivske. Kočenje pri parkiranju jednog GOLFA me opominje koliko je sati i koliko duge traje ova agonija pokušaja stvaranja nečega, ili bolje reči nestvaranja. I svi brojni računi po ladicama su već otišli na počinak. A ja se  pitam koliko bi iznosio kredit za otkup inspiracije? Hm, možda jedno PIVO?

Prilično Iznevjereno Veliko Očekivanje, kažem sebi. Jednostavno, napisat ću priču sutra, to tako lako sebi uvijek obećam. I ako ne napišem nikom ništa, uvijek utjehu nađem u tome da su pravi talenti lijeni. I bježim od istine da je cijela jedna nedelja prošla u pokušaju da napišem jednu jedinu rečenicu priče.

Da pokušat ću sutra. Sutra je sutra. Samo da dođe. Samo da bude ono pravo Sutra. Pokušat ću....

07.02.2007.

PERJE ANĐEOSKIH JASTUKA

 

 Poznavao sam te cijeli život ali dok bi gledao tvoje lice činilo mi se da posmatram stranca. U tvom pogledu nije više bilo čovjeka kojega sam nekada znao, nije više bilo tebe. Čak sam se pitao da li sam te ikada istinski poznavao. Nakon svakog mog pitanja o tom nemilom dijelu tvog života, dugo bi šutio, onda lijeno oblizao usne i tiho rekao: «Bolje da ne znaš kako je tamo bilo». A ja sam istinski želio znati, želio sa tobom podjeliti svu bol koju su sakupljenu sebično čuvao za sebe. Međutim, uvijek je jedini odgovor bila tvoja šutnja koja je češće govorila više od riječi.

U toj tišini ja sam se sjećao dana naše mladosti. Bili smo nerazdvojni. Mi, uvijek raspoloženo društvo za derneke. Imena ne spominjem, ona nisu bitna, mome sjećanju su bitna samo lica koja sada više ne mogu da se smiju. Ti si uvijek bio najraspoležiniji od nas. I u tvome stanu u kojem smo se najčešće skupljali, uvijek bi bilo mnogo smijeha, posebno kada bi ostacima alkohola tokom jutarnjih spremanja stana zalijevali Radojku. To cudo prirode. Mislim da niti jedna biljka nije bolje rasla od nje a ujedno bila otpornija na alkohol i od nas. I zbog nje nas je uvijek proklinjala tvoja prva komšinica po kojoj je biljka dobila ime. Prava Radojka je uvijek zaudarala na rakiju. Naravno da si ti bio jedini koji je to na komičan način znao reći pred njom a mi ostali stvarajući grohot koji je odzvanjao haustorom trčali niz stepenice bježeći od kletvi. Nekada pomislim da nas je neka od njenih kletvi stigla, posebno danas kada smo ostali bez obje Radojke. Ja sam najviše zabrljao kada sam zbučkani sadržaj svoga stomaka istresao na pernati jastuk u spavaćoj sobi tvojih roditelja. Mislim da se ljudima poslije gadilo spavati, sanjati ali i živjeti. Nakon toga je uslijedila kratka zabrana okupljanja pa smo onda nastavili po starom.

Oči mi se pune suzama jer je sve u našim životima moglo biti drugačije da smo ove četiri godine divljanja proveli negdje daleko. Ili da smo prespavali ovaj rat asfalta i opanaka koje su bestidno pregazile i one puteve na kojima bi zastalo svako ljudsko dostojanstvo.  Ali ne, mi smo ostali tu, uz naš grad, iako čak šest mjeseci nismo znali ništa jedan o drugom. Tebe su prvo zarobili pa odveli u logor. Vraćen si zahvaljujući jednoj slučajnoj razmjeni. Odnosno ti se istinski više nikada nisi vratio. Zato više ne pamtim, niti spominjem imena. Imena ostanu kao ljušture koje nas podsjećaju da smo nekada bili neko i nešto što možda više nikada nećemo biti.  Rijetke osmjehe na tvoje lice ponekada je vraćao dolazak zime i snijegovi. Možda zato što bi tada svijet oko nas dobio ponovo bjelinu, čistoću koju je izgubio u našim očima, u našoj tišini. Mrzio si Nove godine bez snijega jer su ti bile tužne i bezbojne. Sada više nisam mogao znati šta mrziš a šta ne, ni da li uopšte možeš da ne mrziš.

Nisam te smio gledati predugo jer bi mi se tada činilo da počinješ da se topiš, da nestaješ, da bi mogao početi lebdjeti odlazeći u zagrljaj toj bjelini sa neba.

A bili smo tako vesela družina koje više nema. Svi razapeti u granicama vlastitih izgubljenih svjetova u kojima bespomoćno tražimo sebe. Ili tačnije, gubimo.

Bliži se Nova godina, još jedna koju si mogao dočekati živ. Napola, u tišini svoje boli. Ali znam da više nisi mogao. Zato te ne osuđujem što si otišao. Niti što nisi imao snage za riječi. Jer to za tebe ne bi bile samo riječi već slike pakla koje se oživljavaju pred tvojim očima. Ti si gutajući riječi kojima si jedino mogao opisati svoja stradanja nastojao zaboravljati slike poslije kojih si zaboravio da se smiješ. Tako ni ja danas ne spominjem imena jer ona više ne označavaju ljude već leševe jedne zabranjene mladosti.

I ja pomalo besciljno hodam po pločnicima ovog grada. Ali to nije samo obična šetnja. Ja želim da još jednom pogazim to razapeto sivilo i ispravim anomalije nastale od opanka koje nikada neće naučiti kako se ponaša na asfaltu. Tako hodam i dok sjećanjima puštam da me vrate u izmaglicu jedne prošlosti kroz suze što mi mute pogled osjećam da se na meni tope stidljive pahulje prvog snijega. Znam da si ti krivac za to. I da se gore ponovo smiješ sjećajući se naših dana i da krišom kidaš pernate jastuke anđela da bi na zemlju prosuo njihovo perje, da bi je još jednom vidio bijelu, očišćenu od svake ljudske gadosti koja je u stanju ubiti osmijehe. Znam da mrziš nove godine bez snijega. Znam da se večeras ponovo smiješ....


Stariji postovi

Vanjovska Vukovska
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

SVE MOJE PRIČE

MOJA E-MAIL ADRESA
vukovska@gmail.com

Citat sedmice
"Sreća pisanja nikada iz sjećanja ne briše nesreću. Naprotiv oštri je, produbljuje, oživljava. Čini je nepodnošljivom.
Trebalo bi mi nekoliko života da ispričam svu tu smrt. Ispričati svu proživljenu smrt do kraja bio bi beskrajan posao.
Ne mogu živjeti drugačije osim da tu smrt primim na sebe kroz pisanje, ali pisanje mi doslovno zabranjuje da živim."

Jorge Semprun, autor knjige: "Pisanje ili život"

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
7042

Powered by Blogger.ba