PERJE ANĐEOSKIH JASTUKA
Poznavao sam te cijeli život ali dok bi gledao tvoje lice činilo mi se da posmatram stranca. U tvom pogledu nije više bilo čovjeka kojega sam nekada znao, nije više bilo tebe. Čak sam se pitao da li sam te ikada istinski poznavao. Nakon svakog mog pitanja o tom nemilom dijelu tvog života, dugo bi šutio, onda lijeno oblizao usne i tiho rekao: «Bolje da ne znaš kako je tamo bilo». A ja sam istinski želio znati, želio sa tobom podjeliti svu bol koju su sakupljenu sebično čuvao za sebe. Međutim, uvijek je jedini odgovor bila tvoja šutnja koja je češće govorila više od riječi.
U toj tišini ja sam se sjećao dana naše mladosti. Bili smo nerazdvojni. Mi, uvijek raspoloženo društvo za derneke. Imena ne spominjem, ona nisu bitna, mome sjećanju su bitna samo lica koja sada više ne mogu da se smiju. Ti si uvijek bio najraspoležiniji od nas. I u tvome stanu u kojem smo se najčešće skupljali, uvijek bi bilo mnogo smijeha, posebno kada bi ostacima alkohola tokom jutarnjih spremanja stana zalijevali Radojku. To cudo prirode. Mislim da niti jedna biljka nije bolje rasla od nje a ujedno bila otpornija na alkohol i od nas. I zbog nje nas je uvijek proklinjala tvoja prva komšinica po kojoj je biljka dobila ime. Prava Radojka je uvijek zaudarala na rakiju. Naravno da si ti bio jedini koji je to na komičan način znao reći pred njom a mi ostali stvarajući grohot koji je odzvanjao haustorom trčali niz stepenice bježeći od kletvi. Nekada pomislim da nas je neka od njenih kletvi stigla, posebno danas kada smo ostali bez obje Radojke. Ja sam najviše zabrljao kada sam zbučkani sadržaj svoga stomaka istresao na pernati jastuk u spavaćoj sobi tvojih roditelja. Mislim da se ljudima poslije gadilo spavati, sanjati ali i živjeti. Nakon toga je uslijedila kratka zabrana okupljanja pa smo onda nastavili po starom.
Oči mi se pune suzama jer je sve u našim životima moglo biti drugačije da smo ove četiri godine divljanja proveli negdje daleko. Ili da smo prespavali ovaj rat asfalta i opanaka koje su bestidno pregazile i one puteve na kojima bi zastalo svako ljudsko dostojanstvo. Ali ne, mi smo ostali tu, uz naš grad, iako čak šest mjeseci nismo znali ništa jedan o drugom. Tebe su prvo zarobili pa odveli u logor. Vraćen si zahvaljujući jednoj slučajnoj razmjeni. Odnosno ti se istinski više nikada nisi vratio. Zato više ne pamtim, niti spominjem imena. Imena ostanu kao ljušture koje nas podsjećaju da smo nekada bili neko i nešto što možda više nikada nećemo biti. Rijetke osmjehe na tvoje lice ponekada je vraćao dolazak zime i snijegovi. Možda zato što bi tada svijet oko nas dobio ponovo bjelinu, čistoću koju je izgubio u našim očima, u našoj tišini. Mrzio si Nove godine bez snijega jer su ti bile tužne i bezbojne. Sada više nisam mogao znati šta mrziš a šta ne, ni da li uopšte možeš da ne mrziš.
Nisam te smio gledati predugo jer bi mi se tada činilo da počinješ da se topiš, da nestaješ, da bi mogao početi lebdjeti odlazeći u zagrljaj toj bjelini sa neba.
A bili smo tako vesela družina koje više nema. Svi razapeti u granicama vlastitih izgubljenih svjetova u kojima bespomoćno tražimo sebe. Ili tačnije, gubimo.
Bliži se Nova godina, još jedna koju si mogao dočekati živ. Napola, u tišini svoje boli. Ali znam da više nisi mogao. Zato te ne osuđujem što si otišao. Niti što nisi imao snage za riječi. Jer to za tebe ne bi bile samo riječi već slike pakla koje se oživljavaju pred tvojim očima. Ti si gutajući riječi kojima si jedino mogao opisati svoja stradanja nastojao zaboravljati slike poslije kojih si zaboravio da se smiješ. Tako ni ja danas ne spominjem imena jer ona više ne označavaju ljude već leševe jedne zabranjene mladosti.
I ja pomalo besciljno hodam po pločnicima ovog grada. Ali to nije samo obična šetnja. Ja želim da još jednom pogazim to razapeto sivilo i ispravim anomalije nastale od opanka koje nikada neće naučiti kako se ponaša na asfaltu. Tako hodam i dok sjećanjima puštam da me vrate u izmaglicu jedne prošlosti kroz suze što mi mute pogled osjećam da se na meni tope stidljive pahulje prvog snijega. Znam da si ti krivac za to. I da se gore ponovo smiješ sjećajući se naših dana i da krišom kidaš pernate jastuke anđela da bi na zemlju prosuo njihovo perje, da bi je još jednom vidio bijelu, očišćenu od svake ljudske gadosti koja je u stanju ubiti osmijehe. Znam da mrziš nove godine bez snijega. Znam da se večeras ponovo smiješ....
