Hm, pivo, PIVO, tako bi trebala da se zove priča. I da govori o nečemu smislenom. O nečemu važnom, jednostavno o Nečemu.
O čemu to da piše jedan sanjar, student književnosti u doba kapitalizma, u doba kada se svaka riječ plaća, u vremenu kada bi i riječi trebale dobiti zlatne poluge da bi se moglo trgovati sa njima, raditi na berzama i falsifikovati. O čemu?
O Prvom Izazovu Većeg Obima.
Da, tako je, jutros sam ustala rano i zapitala se da li bi ovaj dan svanuo da zaista ništa na svijetu nema smisla. Da li bi tramvaji opet zazvonili ulicama da niti jedan putnik nije ustao radujući se životu i novim pobjedama. Sigurno ima nekog smisla jer se komišija sa drugog sprata pjevušeći stepeništem spustio do svog GOLFa i otišao u još jedan novi dan. Ponekada me vožnja u autu podsjeća na vožnju u limenoj konzervi na točkovima, posebno kada je vanjska temperatura + 30 stepeni. Nedelja je i dan bi mogao biti jako dosadan, jednoličan, provučen između sadržaja TV kanala koji su i sami sebi pomalo gadni. I baš ove nedelje meni se vrzma po glavi o čemu da piše jedna studentica književnosti. Tema je pivo, PIVO. O čemu da pišem, na čemu i kako.
Ne, nemam inspiracije kada pomislim da je na drugom dijelu grada moj ucviljeni prijatelj koji ne može da preboli prvu veliku ljubav, kada vidim roditelje koji nedeljom sabiraju i oduzimaju sume za otplate kredita. Otplaćuju stanove, televizore, frižidere, vrijeme i živote. Sve ono potrebno i nepotrebno da bi ovaj dan tekao «normalno». I poželim izaći iz sobe, već je podne, a osjećam kako dan izmiće namjeri, priča će nastati teško, da trebala bi izaći po kapljice inspiracije skrivene u šoljici kafe u nekoj ljetnjoj bašti. Vani sve u isto vrijeme bruji i stoji nepomično.
Gledam ispred sebe veliku pivsku flašu na fasadi zgrade pored koje prolazim. Koliko litara bi stalo u nju da je mogu oživjeti u toj veličini? Koja bi bila njena cijena? Ali i dalje ne znam šta bih pisala o pivi, možda nešto o pivskim stomacima, prvoj pijanki uz pivo, razbijenim pivskim flašama koji se šutaju po ulici poslije subotnjih derneka, o svježini piva i pjeni, utakmicama svjetskog prvenstva uz pivo, fasadama, reklamama, muškarcima. Ma ne nije to TO što se traži, treba biti nešto smisleno. Možda o ljubavi, nje ima svugdje i nigdje. Možda je čak najviše ima u pričama. Ne, ne mogu pisati ni o ljubavi jer ću upravo za par minuta pljuvati po njoj uvjeravajući mog prijatelja da je ljubav fikcija i da zbog nje ne treba da pati. Da, tako je i bilo. Kafa sa ukusom utjehe je prošla. Dana je ostalo taman toliko da me iznervira, izmući i izjede jer mi ništa pametno nije palo na pamet, o čemu pisati. Hm, ja studentica književnosti to ne znam, nedopustivo.
Vjerovatno zato što puno bolje znam zašto su i o čemu pisali brojni velikani čijim djelima mi je zatrpana soba pa sam u toj masi razloga izgubila vlastite. Jedva čekam da padne noć jer je ova borba za inspiraciju poprimila oblik mučenja sebe. Sabiram koliko sati pokušavam smisliti nešto smisleno. Ma da, ne želim da to bude bilo kakva priča, mora biti drugačija, bolja, zato je izazov tako velik. Ovo je moja prva priča koju zaista želim poslati na konkurs. I zato mora biti dobra, i zato me toliko muči da počinjem osjećati u ustima kiselinu poput pivske. Kočenje pri parkiranju jednog GOLFA me opominje koliko je sati i koliko duge traje ova agonija pokušaja stvaranja nečega, ili bolje reči nestvaranja. I svi brojni računi po ladicama su već otišli na počinak. A ja se pitam koliko bi iznosio kredit za otkup inspiracije? Hm, možda jedno PIVO?
Prilično Iznevjereno Veliko Očekivanje, kažem sebi. Jednostavno, napisat ću priču sutra, to tako lako sebi uvijek obećam. I ako ne napišem nikom ništa, uvijek utjehu nađem u tome da su pravi talenti lijeni. I bježim od istine da je cijela jedna nedelja prošla u pokušaju da napišem jednu jedinu rečenicu priče.
Da pokušat ću sutra. Sutra je sutra. Samo da dođe. Samo da bude ono pravo Sutra. Pokušat ću....
