PRIČA IZ BOCE
Sigurno ste čuli da nekada pisma putuju u boci. Kažu da jedino Bog pročita svako. Tako je i Ona odlučila staviti svoje pismo u bocu. I eto našlo se u vašim rukama. Da, u tim rukama u koje ste upravo pogledali kao da ste tek osvjestili da ih imate. Ali pokušajte zaista zamisliti da ste ovo što ćete pročitati našli u nekoj boci. Oživite je u mislima. Dajte joj boju, oblik, miris. Ja znam da je to bila Ona. Takvo pismo je mogla napisati samo žena. Zamislite Nju. Šta mislite zašto nije poslala to pismo kome je trebala? Nije imala dovoljno snage za to? Kakva se pisma pakuju u boce? Da li je sebi ostavila jednu kopiju? Kada biste je sreli na ulici i znali da je to Ona, možda biste rekli da Ona ne zna biti tužna. Niti da može zbog nečega patiti. Ma sigurno znate taj tip ljudi na čijim licima se skoro ništa ne primjećuje. I mi onako olako pristanemo na činjenicu da je to zaista tako. Možete li se zagledati u Njene oči? Da li su možda malo natečene, da li su njeni podočnjaci skriveniji nego što bi to u ovoj svakodnevnoj situaciji priličilo? Da li biste poželjeli da se nađete u Njenoj sobi? Kako izgleda? Postoji li možda neki detalj, nešto ispod površine? Ah zaista ko još ima vremena kopati toliko duboko ispod površine. Ovo je vrijeme u kojem se brzo živi, jednako kao što se brzo i umire. U kakvom li je stanju pisala ovo pismo? Sa suzama u očima? Stisnutih usana? Kako biste Vi pisali «jedno takvo» pismo? Kako se odlučila da ga pusti da plovi? Koliko joj je trebalo vremena? Da li se bojala da ga zadrži jer bi mogla pasti u iskušenje da mu ga preda? U mojoj viziji ona bočicu lagano spušta u vodu, kao da se oprašta sa jednim dijelom sebe. Dan je sunčan, ali nekako čudno tih. Tup. Prije nego je pustila bocu da pluta dugo je gledala odraz oblaka na površini rijeke. Šta mislite kakvu je bočicu izabrala? Neku od mirisne soli? Malu običnu bocu? Bočicu parfema? I šta mislite o čemu je razmišljala? Da li je vjerovala da će ovo neko zaista čitati? Neko poput mene? Neko poput Vas? Šta bi rekla da zna da držite Njeno pismo u ruci? Možete li opisati taj osjećaj? Kako je držati nečiju tajnu u ruci ispisanu na komadu papira? Samo još Bog osim nas zna šta u njemu piše. Ako ih i On još uvijek čita.
«Ništa mi drugo nije preostalo nakon svega nego napisati nešto o nama, vratiti vrijeme i momente koje smo imali, pa staviti tačku na i.
A ono ustvari nikada nije ni postojalo istinski. Ali eto i to je ljubav sposobna, učiniti stvarnim ono što nije postojalo. Ustvari postojalo je samo u mojoj glavi. A sve što sam činila za tebe, za nas, jeste bilo samo zbog ljubavi. Zato je sve bilo tako kako je bilo. Nestvarno, teško da se u to povjeruje, ali istovremeno i tako opipljivo, poput tebe u mom zagrljaju i mene u tvom, poput smrdljivih autobusa kojima sam se vozila da bih izazvala naše susrete, poput riječi kojima sam pokušavala nadomjestiti našu udaljenost. I ne mogu da se pomirim sa tim da si Ti u moj život ušao da bi postavio granice nemogućeg. I da si u mom životu ostao da bi bio nešto čudesno i čudovišno. Čudesno kao ljubav, a čudovišno kao granice na kojima se predaje ljudska snaga i vjera. Ne, ne mogu da se pomirim sa tim da MI nismo uspjeli! A možda i nikada neću. Mada ovo sve pišem ubjeđujući sebe da ću u tome uspjeti. Ne plaćem jer znam da bi te stigle moje suze i onda bih možda bila kriva za nešto loše što ti se može desiti u životu, ali ja i dalje tebi želim samo sreću. Papir je uvijek tu da pokupi sav moj rasuti očaj od riječi poput maramice koja bi kupila suze. I tako uvijek Tuga i ja dođemo na isto. Na početak.
Ovaj put bi trebalo biti drugačije. Ovo pismo će plutati u boci i ja ne znam da li će ga neko čitati. Samo znam da se ja više neću vraćati na ovo što je napisano. Neka voda to nosi. A u njemu će biti ponovljene riječi koje tebi nisu i ne bi značile mnogo. Znam da sam te izgubila, a ovim gestom te se i odričem. Jednako kao i onog dijela sebe koji je vjerovao u ljubav, u nemoguće, u čuda. Nekih se stvari u životu odričemo samo jednom jer nikada više ne dobijemo priliku da ih imamo. Ja znam da te više ne mogu vratiti u svoj život i da voliš drugu. Ali moram te zamoliti da se ni ne pokušavaš vratiti ako poslije nekoliko godina shvatiš da smo MI ipak bili ono što je zaista vrijedilo i za šta si se trebao boriti. Ne, nemoj to učiniti. Ja onda neću moći sebi oprostiti laži kojima sam se gušila da te ne bih voljela, ni utjehe koje sam nalazila kao izgovore i ubjeđivanje da sam jaka, da uvijek mogu i idem dalje. Nemoj se vratiti, neka ostane izgubljeno ono čega smo se odrekli, prvo ti, a onda i ja. MI smo bili kao nasukani brod koji nikada nije uspio pronaći rijeku koja bi ga odvela do sreće. Na tom brodu samo sam ja zamahivala jednim veslom. A od silne želje da plovimo zaboravljala sam primjetiti da zamahujem po suhom. I još ponekada u snovima ja guram taj brod. I onda se probudim sva u znoju svijesna da odgurujem stranicu kreveta i da se slapovi koji počnu teči mojim obrazima mogu nazvati jedino rijekom ponornicom koja opet ne vodi nigdje. Ne pitaj me kako ću voljeti ponovo. I kako ću sebi objasniti sebe kada se nekom muškarcu koji tek treba ući u moj život prepustim cijela, a pri tome ne budem osjećala ni dio ljubavi koji sam gajila prema tebi? Ne pitaj me. Odrekni se tih pitanja kao što sam se i ja odrekla suza. Kao što sam se i odrekla riječi «Volim te.». Ali se nikada nisam odrekla djela kojima sam ti upravo to pokušavala dokazati. Nikada ti nisam mogla reći «Volim te», imam osjećaj da bi te riječi ostale kao kuke što vise u zraku, a ja nikada ne bi imala snage da na njih, sa omčom oko vrata, objesim našu ljubav. Kao što ni sada nemam snage da je ubijem golim rukama, već je puštam da plovi onim vodama kojim mi nismo znali.
Možda ćeš nekada sjediti na obali «naše rijeke», tamo gdje smo prvi put govorili o ljubavi i njen neuobičajeni žubor koji će na površinu izbaciti neku bočicu tebi neće značiti ništa. Nećeš ni slutiti da se možda baš u njoj krije puno toga o tebi. I o nama koji nismo znali biti MI već pismo ispisano nesretnoj ljubavi.»
Šta je prvo na šta ste pomislili kada ste pročitali ovo pismo? Zadržite tu misao. Kako je biti Ona? Kako je biti On? Da li poželite da se vratite i pročitate sve još jednom? Da li ste se sjetile neke svoje ljubavi? Nekog sna? Sa kim bi poželjeli podijeliti sadržaj ovog pisma? Da li ste ikada napisali nešto slično? Da li i sami nekada pišemo slična pisma, skršetih ruku i bez riječi? Da li bi malo više hrabrosti mnoge ljubavi učinilo sretnijim? Možete li zamisliti kako je biti u nečijoj priči u boci? Tijesno? Avanturistički? I da li zaista ispred naših očiju plove boce za kojima nikada ne posegnemo? Ili smo češće mi te boce koje su se odrekle traganja za rijekom sreće? Pokušajte odgovoriti na tu bujicu pitanja koja u Vama navire? Razmislite o svemu. Možda se život neće dvoumiti ako poželi da vas usidri u pogrešnu luku pa zato neke odluke imamo priliku donijeti samo jednom.
