U (bosanskom) loncu
Odlomak priče se nalazi u zborniku radova mladih umjetnika "Kad progovori tišina", objavljenom povodom "Novosarajevskih književnih susreta 2007." :)
«Hidajete halali mi ako možeš, brat sam ti. I da sam tada to rekao, ništa ne bih mogao promijeniti, a nisam te mogao ni spasiti.» Još samo to je uspio reći prije nego što sam oštro odmahnuo rukom u znak da želim da ode. I više se nikada ne vrati. Da, to sam poželio za svog brata, ali ovo još nije vrijeme za objašenjenje zbog takvog postupka.
Nekada smo bili trojica brace. Da, bili, jer vise nismo. Mogli smo biti sretni, ali nismo ni to. Zato što u našim životima postoji isuviše «Zašto?» koji ostaju bez svoga zato: Zašto nisam volio svoga dedu? Zašto sam noću imao noćne more? Zašto mrzim ljude u bijelom? Zašto imam mnogo sijedih pramenova u kosi iako sam jos uvijek relativno mlad? Zašto nam najbliži nekada postaju totalni stranci? I ono najstrašnije, zašto noću nešto kuca u oknu prozora moje kuće? Do sada, nakon 11 godina pronašao sam tek poneko zato.
Počelo je sve onako kako najčešće počinje. Kao u pričama, bezazleno.
Odrastao sam na selu. U jednom od onih mjesta kroz koja ukoliko prođete automobilom prilikom putovanja skoro i ne primjetite da su naseljena. Tek poneka kuća, tek poneki prolaznik. U mjestu u kojem sigurno ne bi bili pošteđeni straha ako biste se izgubili po noći, jer u njemu kao da je i mrak nekako mračniji. Ali i tu žive ljudi čiji se životi često ne razlikuju mnogo od onih koji se žive u velikim gradovima. Mislim na one momente istinskog života.
I na takvom mjestu možete upoznati ljubav, sitne ljubomore prema braći ili komšijama, učiti neke univerzalne stvari o životu, voljeti, sanjati, ali i biti izdani, pa onda patiti, ćamiti, venuti pa opet patiti.
Moja kuća je bila malo udaljenija od glavne ceste i zato sam je posebno volio jer je donosila mir. Mada je i u njoj često znalo biti jako bučno. Ipak je ta kuća bila krov za mnogo ljudi. Iz hodnika se ulazilo u veliku sobu, u njoj je dedo uvijek bio zgrbljeno naslonjen u stolici koja je bila preuređena kao neka vrsta tvrđe fotelje. Bez obzira na godišnje doba, preko njegovih koljena bila je prebačena karirana deka zbog slabe cikrulacije. Nana je u toj sobi ispijala kafe sa komšinicama, podvijenih nogu i zamišljenog pogleda raspredala o danima kada je bila mlada i lijepa, o onome čemu je naučio život, a nekada i o onoj drugoj stvarnosti, o dušama ljudi koji višu nisu među živima. Tata i mama su u toj sobi bili samo usputni prolaznici. O tome šta se dešavalo kod njih jako se teško moglo saznati jer bi vrata uvijek bila zatvorena. I treća soba je bila jazbina trojice burazera. Velije, Mirsada i mene. Sebe sam naveo posljednjeg iako sam najstariji. Mirsad i ja smo se puno bolje slagali bez Velije. On je uvijek nešto kvario u igri i tražio previše prava u odnosu na ona koja je mogao dobiti kao najmlađi. Nikada neću zaboraviti kada je preko svakog reda dobio nove tene «Adidas» samo da bi u njima mogao igrati fudbal. Jednostavno nisam mogao ne biti ljubomoran na toliku količinu pažnje. Sve u svemu, bio je to život poput bosanskog lonca: uzavreo od mirisa, pare, sadržaja. I sve je imalo smisao dok jednoga dana na vrata naše prilično trošne kuće nisu pokucali ljudi čija su lica bila prekrivena crnim kapama. Ljudi bez imena koji su donosili miris smrti. Od toga dana, kada su zalupali na moja vrata, taj miris kao da nikada nije ni iščezao.
O tome šta su radili bolje je ne govoriti. Zvuči nevjerovatno da su to zaista činila ljudska bića. A u ovoj priči ima dovoljno nevjerovatnog i bez njih.
Ipak tih sam mjeseci bježeći iz obruča smrti mnogo izgubio. Oca i najmlađega brata. Strašnija strana njihovog gubitka nije bila smrt već nestanak. Stalna strepnja gdje su, možda u nekom logoru, izmučeni, na rubu pada u agoniju postepenog bespomoćnog umiranja.
Kada se situacija smirila dedo, nana, majka i ja smo se vratili u staru kuću, prilično razrušenu i uništenu, ali smo je uspjeli osposobiti za život. Međutim, taj život više nikada nije mogao biti isti, jer ni mi to nismo bili. Živi smo jer smo uspjeli zaobiči smrt zahvaljujući nekoj ludoj sreći. Mislim da je stvarno bila luda. Sigurno nije znala kakve ćemo sve probleme imati samo zato jer je nas tada pratila a onda prebrzo otišla nekom drugom.
Po povratku, u sobu koju je majka djelila sa ocem, više nisam imao želju da ulazim. Kada nije bilo majke u njoj, vladao bi muk, kada je ona bila tamo ispunjavali bi je jecaji. Na majci je sada bila briga o svima nama, nesretno preživjelim. Nana je trošeći posljednje rezerve života još jedino uspjevala djelimično brinuti o dedi. Ja sam ga počeo mrziti. Uživao sam da ga činim nervoznim buljeći u njega dok drhtavom rukom sasušenim ustima prinosi zalogaje za još nekoliko trzaja života. U momentima kada bi osjetio da zurim u njega ruka bi mu počela jače drhtati, a hrana padati po drugoj ruci kojom se oslanjao o stol. Nikada nije usmjeravao pogled prema meni iako je znao da bih odmah prestao, ali ja sam nekako čudno uživao u tome. Moram priznati da mi je bilo krivo što je on još među živima, a moga oca i brata nakon toliko godina neizvjesnosti više nema. Mrzio sam ga i kada bi mi hrapavim glasom na izmaku snage rekao: «Hidajete donesi malo vode.», a pola bi prošlo mimo njegovih usta. Nana bi onda galamila zašto je deka preko njegovih koljena mokra. A ja sam jedva čekao da umre. Imao sam osjećaj da će tako nekome mlađem omogućiti da živi. Kao da će tako vratiti moga brata ili oca. Muška soba je isto tako ostala prazna. Mirsad je otišao da živi u Njemačku godinu dana nakon povratka u našu kuću.. Kako on sam zna reći: «Spasio se.». Dolazi na kratke godišnje odmore, a vraća se još brže.
Prva noć koju sam proveo u kući nakon našeg povratka za mene je bila jako mučna. Sanjao sam da čopor pasa njuši neku jamu i kopa po njoj. I tu dolje nalazi skelete. Jedino po čemu se mogu prepoznati je odjeća ili neki predmet koji nije sasvim istrunuo. I u toj jami ja ugledam očev ručni sat i bratovu tenu. Osjećam strah, ali želim da se približim tim predmetima, uzmem ih, operem, zavijem u najljepše platno i pohranim na neko mjesto koje je sveto samo nama. I u momentu kada krenem da to uradim psi počnu da me grizu, a ja na mjestu stojim ukopan dok mi kidaju živo meso.
Kada sam se prenuo iz sna čuo sam da nešto kuca u oknu prozora. Mislio sam da umišljam. I vjerovatno bi to mislio i danas da se san i kucanje nisu ponavljli svaku noć. Najgore od svega je bilo što to niko drugi nije čuo. Barem su tada tako govorili. A meni je svaku noć kucalo sve jače. Kao što su bili i ugrizi pasa. Sjetio sam se nanaih priča o dušama umrlih. Osjećao sam da duše moga oca i brata traže smiraj, a ja im to nisam mogao dati. Tako je moje ponašanje postajalo sve čudnije. Barem ga je moja okolina tako tumačila. A u maloj sredini svaka se promjena još izobličuje i širi od kuće do kuće, od praga do praga. Istina je da sam počeo lutati, obilaziti šume, ganjati pse i tjerati ih da me vode negdje, a da ni sam nisam znao gdje je to. Negdje gdje već odavno trunu dva čovjeka koja sam volio. Pričalo se da postoje neke ustanove koje traže sve nestale ljude i da se jave porodicama kada nešto pronađu. I da su jako uglađeni i obzirni. Ja sam svaki dan žudio da se neko takav pojavi. Ali iznenadio sam se kada su se umjesto uglađene gospode pojavili ljudi u bijelom. Odveli su me u neku sivu zgradu. Odveli su me jer su tvrdili da sam polupao sva stakla u sobi. Polupao lončiće. Bosanske, na bosanski način, naravno. A ja sam im uporno objašnjavao da sam se samo branio od pasa i pokušavao da zaustavim zastrašujući tupe udarce o staklo. Ta lomljava stakla je izgleda ipak bila simfonija mog ludila. Ključanje. Mjesto gdje sam došao zvali su Centar za mentalno zdravlje. Ali to je bilo mjesto za sve osim za zdravlje, a najmanje mentalno. Tu sam bio broj, slučaj, ležaj. Stalno sam nešto gutao. Jednom su mi dali ogledalo da se pogledam i bio sam zaprepašten jer nisam vidio sebe. Taj izobličeni lik u ogledalu sa sivim kesama ispod očiju, omlitavljenih usana jednostavno nisam bio ja. Taj odraz nije ličio na čovjeka koji želi da pronađe tijela svoga oca i brata. I omogući smiraj njihovim dušama.
Nakon dva mjeseca kada sam se iz te sive zgrade vratio kući više od svega na svijetu mrzio sam sebe. Jedina muška glava u kući, o kojoj su se morale brinuti dvije, već prilično istrošene, žene. Sada sam ja sjedio na mjestu gdje je obično bio dedo kojeg više nema. Na kraju nisam uspio sahraniti nikoga, ni brata, ni oca. Pronađeni su dok sam ja bio tamo odakle nisam smio izlaziti. A možda ne bih ni bio tamo da je moj brat imao hrabrosti i snage reći da i on čuje lupanje u oknu. Skupa bi sigurno uspjeli više. Uvijek smo postizali više jedan uz drugog, ne znam zašto je sumnjao da bi tako bilo i u ovoj situaciji. Sada ne znam kako da mu halalim ovo ludilo koje me prikovalo za mrak. Ovaj osjećaj izdaje, samoće, zatupljenosti. Istjerao sam ga iz sobe jer nisam to mogao slušati. Njegov i moj život nisu morali biti ovakvi. Ne zato što sam ja u ovoj priči više izgubio, već zato što smo zajedno mogli izgraditi bolji i ljepši život.
Ne morate mi vjerovati ali u određeno doba godine, ja čujem da nešto kuca u oknu. Više ne sanjam pse, ni jame, ni ugrize, sanjam raj, nasmijanog oca i brata, a dedu u stolici za ljuljanje sa kariranom dekom preko koljena, kao da i na onom svijetu nije iskorijenio reumu. Mada je i dalje mrak ispred mojih očiju. Mislim da u mom mjestu niko ne zna bolje ovaj mrak od mene. Samo ja u njemu vidim sjene duša koje ga čine još mračnijim. Poput onog u loncu sa poklopcem. Bosanskom.
