NIJE SVAKI GABRIJEL ANĐEO
Niti je svaka Eva spremna da proba «zabranjeno voće». Ne, ovo nije greška. Ni zabuna ili zamjena imena. Ovdje i ne treba biti govora o Mariji i Gabrijelu, niti o Adamu i Evi. Ovo je priča o dvoje mladih koji su se sreli u pogrešno vrijeme, na mjestu koje je odredila njihova sudbina, tamo gdje ih je čekalo ono što nisu mogli zaobići.
Ni jedno ni drugo nisu znali da će se sresti baš tog sparnog avgustovskog dana. Možda su prije toga tek ponešto načuli jedno o drugom. Tek poneku crticu iz njihove prošlosti. Tek toliko da su i prije upoznavanja mogli znati da stvari među njima ne mogu krenuti po dobru. I na samom početku nisu ni trebali upozoravati sami sebe da budu oprezni. To je samo bezazleno kolegijalno upoznavanje. Ali nekada baš ta bezazlena upoznavanja mogu biti toliko opasna. Često nismo svjesni da u momentu kada kažemo drugoj osobi svoje ime i pružimo ruku za srdačan stisak, ustvari ulazimo u nečiji život, provaljujemo kapije nečijih granica sa svim onim što nosimo u sebi, sa tom armijom ratnika, zmajeva i sjena koje su u nama.
Njihovi su razgovori u početku bili površni, usputni, kratki, iako je toplina njenog pogleda u kojem se ogledala ljudskost mamila na još. A «još» uvijek dolazi malo po malo. Eva je u njegovim pokretima nastojala ne gledati njegovu prošlost već ono što ti pokreti znače sada. Nije htjela tražiti tragove izbodenih vena na pregibima ruku vidljivih u majici kratkih rukava. Nastojala je ne svoditi širinu njegove ličnosti na jednu grešku iz prošlosti. Ona je znala da je postojao razlog za takvu odluku. Eva je vjerovala samo u uzroke, ali ne i u posljedice. Mada u životu ovo drugo uvijek slijedi ono prvo. Voljela je često uzeti sebi za pravo da bude vila zaštitnica i samo je teoretski prihvatala da vile nisu od krvi i mesa. A ona jeste. Pa zar je važno, čemu služe izuzetci?
Gabrijel je dozvolio da ga ona toplina ljudskosti u Evinom pogledu namami da govori još više i više o svom životu. Nekada je i sam znao priznati da se iznenadi koliko je spreman podijeliti sa njom kada je njegova prošlost u pitanju. Ali je ipak nije podijelio do kraja. Jedan gram prošlosti uvijek je ostavljao za sebe, ako bi poželio da mu se vrati. A šta bi ona sa tim gramima prošlosti smrvljene u bijeli prah koji u tijelu stvara trenutno zadovoljstvo? Šta bi ona sa tim? Nikada ga ne bi probala. Ona nikada ne bi mogla svesti svoj mali svijet humanosti na nešto smrvljeno što može proći kroz jednu nozdrvu u djeliću sekunde. Eva nije po svaku cijenu žudila za zadovoljstvima, niti za svojom srećom. Ona je tragala za prilikama da sa drugima dijeli ljudskost. Znaju li ljudi uopće biti sretni? To je bilo jedno od velikih pitanja u njenoj glavi. A Gabrijel je tek ponekad, sa velikom nevjericom, pomislio da Eva već zna težinu njegove prošlosti, u gramima. I iskrilo je tako među njima nešto čemu je teško bilo odrediti boju. Niti je bilo bijele boje poput praha od kojih je on nastojao očistiti svoje vene, niti je bilo crvene u koju je njeno srce uvijek bojilo ljubav. Bilo je više metalik sivo. Poput boje neispunjenog obećanja.
Bez obzira koliko nekada upoznavanje drugih bilo opasno, svi se sreću sa nekim razlogom. Gabrijelov je izgleda bio da joj pomogne da prebrodi ljubav iz prošlosti. A Evin da ga sluša. I u tom pomaganju Eva mu je obećala darovati prsten, srebreni, muški. Ali prstenje se poklanja kada se nešto zaokružuje, a kod njih još nije postojao ni centar iz kojeg bi se nacrtala kružnica. Postojala je samo linija, putanja sudbine koju nisu mogli zakriviti. Gabrijel je nestao bez pozdrava, iako je Eva znala da se vratio prošlosti u prahu.
Njihovi su se životi zaokružili na sasvim drugom kraju planete. Kao negativ iz foto aparata koji zapetljate i bacite na prometnu cestu. Svaki automobil koji prođe ga pomalo okrzne, dok ga vjetar ne zakovitla i odnese među krošnje drveta, na primjer, u neki park. Ds, baš u jednom parku se raspetljao njihov negativ.
I jedno i drugo daleko od domovine, u gradu u kojem nisu znali da oboje žive u isto vrijeme. Eva je sada bila već pet godina starija od onoga dan kada su se sreli. Ljeto je u predvečerje izmamilo ljude u parkove. Gabrijel je sjedio sam na klupi i htio da gleda to strujanje života. Eva je izvela svoju kćerku. Ona je bila više od samohrane majke, žena koja je usvojila napuštenu djevojčicu. Šta je sreća ako u sebi ne nosi pomaganje drugima. Nikada se nije udala. Niti jedan prsten na ovom svijetu nije bio za nju odlučujući da zakorači u bračne vode. Iako je to ostavilo trag na njoj. Od svega što bi joj se našlo u rukama pravila je kružne forme, poput prstena. Od papirića, tijesta, travčica, grančica. Onda bi to bacala na tlo jer niti jadan vid improvizacije nije mogao zamijeniti onaj pravi. Sada je sjedila na ljuljašci pokušavajući uvući prst u otvor lanca koji je povezivao drvenu sjedeljku sa metalnom šipkom iznad njene glave. Opet nije išlo, prorez je bio preuzak. Anđela, njena kćerka je trčkarala okolo. Eva je nije morala pratiti pogledom, bila je ona već velika i pametna djevojčica. Gabrijel je sjedio dovoljno udaljeno da ne bude primjećen kako bulji u Evu, ali dovoljno blizu da je vidi. Prepoznao je po pogledu koji je i dalje odisao ljudskošču. Među prstima su ga počele žuljati uspomene, poput prstena koji nije imao na ruci. I Gabrijel je ostao sam. On nikada nije dobio podršku porodice i prijatelja, od njega su svi prali ruke, samo se on nije nikada mogao oprati od svoje prošlosti. Ona nikada nije dobila razumijevanje svoje okoline, od nje su svi samo uzimali dobrotu, i to ne samo onu iz pogleda. A Eva je vjerovala da je vila zaštitnica na zemlji i da tako treba biti.
Eva je sve ove godine sanjala o nekom poput Gabrijela, samo bez takve prošlosti kakvu je on imao. Gabrijel je oduvijek sanjao o nekom poput Eve, samo bez budućnosti koju je ona imala. A do ostvarenja snova dijelilo ih je dva nepremostiva «samo». Primjetio je da je Anđela Evina kćerka, bio je uvjeren da je plod ljubavi njenog sretnog braka kakav je, prema njegovom mišljenju i zasluživala. Da, Anđela je podsjećala na sve što može imati veze sa ljepotom i dobrotom, samo ne na nečiji grijeh ili promašaj.
Gabrijel je mislio da je tek sada besmisleno prići Evi i reći istinu do kraja ili davati bilo kakva objašnjenja. Eva za sve ove godine nije vjerovala da istina može biti besmislena. Gabrijel je ustao i otišao. U centru za pomoć ovisnicima je naučio je da anđeli postoje, ali dok hodaju ne dotiču zemlju, a on je osjećao odjek svakog svoga koraka koji je učinio. Sve anđeosko što je moguće povezati sa njim ostalo je u naslovu. I Eva je ubrzo otišla čuvajući Anđelu poput vile zaštitnice. Mada vile nisu od krvi i mesa, i tu nema izuzetaka.
