«NE» NEKADA NE MOŽE PROMIJENITI NIŠTA
Večeras će vile i čarobnjaci pobijediti zmajeve i ponovo će doći proljeće. Moje «NE» proljeću neće čuti niko. Već drugu godinu uzalud navijam da pobijedi zima. Moji štitovi prema svijetu koji me okružuje su od leda. Bez njih je moj život nemoguć. A skrivanje do narednih snijegova traje predugo.
***
Sigurno je neko govorio «NE» ulasku u godinu koja već traje. Ona prethodna je donijela nekoliko trenutaka sreće koje će biti teško ponoviti. Ali nizovi vremena su nepokolebljivi. I eto ta «godina sreće» se već zove «prošla».
***
Vjerovatno je neka djevojka govorila «NE» svitanju koje je odvajalo od njenog voljenog. Ali svanulo je. Ruže koje je donio na rastanku su već odavno uvele. Opale latice se valjaju u prašini koju ona nema snage da obriše. Tako bi obrisala i otiske njegovih dlanova na staklenom stolu gdje su nekada zajedno doručkovali. Latice će nastaviti venuti onom brzinom kojom uspomene nikada neće. On se ipak neće vratiti.
***
Mi smo ponovo sretni. Grliš me i privijaš uz sebe. Na tren se čini da je cijeli kosmos ustrojen tako savršeno samo zbog nas. Iznenada počinje da pada kiša. Kapi postaju sve krupnije, dok se ne pretvore u kamenice. Ti se počinješ udaljavati od mene. Uklještena sam od bola, stopala zatrpanih kamenjem. Ritam padanja kamenica dobiva smisao i počinje graditi mali oltar. Prigušeno ječi muzika sa nečijeg vjenčanja. Pored djevojke u vjenčanici stojiš ti. Prizor koji vidim ispred sebe nema boje, samo jednolični tupi ton koji uspjeva doprijeti do mene. Dalje se sve razlijeva u tonovima sivila. Oko mene se stvorio vakum, neprobojna opna otporna na udarce i zvuke. Moji urlici: «Neeeeeee!» povećavaju bol više od bespomoćnosti. Jedno «DA» sa tvojih usana je promijenilo sve što moje «NE» nije uspjelo. Buđenjima iz tog sna ne govorim «NE», koliko stvarnosti iz koje se ne mogu probuditi. Ti si ipak otišao njoj.
***
Naše godine sreće su prošle. Na mome stolu nema latica, niko mi više ne poklanja ruže. Ni prašine, kao ni tvojih otisaka. Ima samo stvari bez života. Kamenja uspomena koje me zatrpava do grla. I hladnoće. Bez obzira šta poručuje kalendar, proljeća više nema. Među ovim kamenjem živi samo jedno bespomoćno «NE» koje ne zna kako da preživi još jedno proljeće.
