Otvori blog     

Vanjovska Vukovska

Moj način da sebi objasnim svijet...

10.06.2008.

Navodno bez povoda

Ne sjećam se kada sam posljednji put napisala nešto ovako spontano. Danas, eto ipak jesam. I današnjeg dana ću se sigurno sjećati. Jer današnji datum nije običan broj. Danas je tvoj rođendan. Dvadeset i neki. Znam tačno koji, ali neću da kažem. A peti rođendan za mene u tvom životu. Ustvari, izvan tvog života.

Ma znam da nije uspjelo i neće, nikada neće uspjeti. Isto tako znam da je dobro na to često podsjetiti sebe.

***

Čudno je kako se život igrao sa nama ovih godina. Baš onda kada si rekao: “Neće moći ovo među nama.”, ja sam dobila novi posao sa pogledom na hotel u kojem smo se prvi put sreli. Par mjeseci sam gledala u te zidove i u prozor tvoje sobe, koja je sada ko zna čija. Onda sam organizirala razmještaj u kancelariji.. Ovako je puno bolje, sada gledam u vrata i u one koji dolaze, gledam naprijed što i nije tako loše. Loše je to što naprijed gledam samo fizičkim očima. Ponekad kada odmaram oči od gledanja u ekran i u brojeve koji trepere po njemu, pogledam na svoju lijevu stranu. Da, to je ona strana na kojoj se svim ljudima na svijetu nalazi srce. I opet ugledam “onaj” prozor. Onda ustanem, navučem zastor i uključim klimu. Sreća da su ponovo vrućine pa se kolege ne protive.

***

I ne, ne treba mi niko reći, znam da sve ovo nisam trebala napisati. Ma još gore, nisam trebala ni pomisliti, ni osjetiti bilo šta od ovoga što pišem. Znam, znam, ne ljutite se. I ja sam trebala dobiti odgovor zašto me život uvijek vraća na mjesta na kojima smo imali nešto zajedničko. Valjda da me nauči da nekada ponavljanjem grešaka ništa ne učim.

***

Tebe ništa nije vratilo. Niti jedna greška, niti jedna slučajnost, niti jedan gutljaj vode koju si popio na Baščaršiji. Neće te vratiti niti jedna moja napisana riječ, ni to što tvoja majka i ja isti dan slavimo rođendan. A i kome je sada do slavlja osim tebi. Nemaš ti vremena misliti na nešto osim na sebe. Poželjet će ti bliski ljudi danas mnogo toga, i ja ću biti među njima, samo što ti to nikada nećeš saznati. Ja ću ti poželjeti da nikada ne pročitaš niti jednu riječ napisanu za tebe, da nastaviš živjeti na svojoj strani svijeta, tamo gdje si naučio da se vraćanjem na staro samo gubi, a nikada ništa ne dobije. Ni obično: “Sretan rođendan”.   

05.06.2008.

Malo stihova izmedju puno priča

TO JE SVE

Večeras sam žurila kući da operem lice od njegovih usana.

Da isperem misli i pročistim puteve do Tebe.

Sjedim u sobi i plačem zbog Tebe, kao što on nikada neće plakati zbog mene.

I ne samo mene, ni zbog koga on neće tako plakati.

Ni on, ni bilo koji drugi.

 
Spotičem se od stvari koje nikada nisu postale naše.

Zapinjem o pločnike ulica koje su ostale bez odjeka naših koraka.

Pokušavam zatvoriti vrata iza kojih stojiš Ti, ali bezuspješno.

U svemu drugom prokleto uspijevam, osim u tome.

Ko zna zašto?!

 
Godine u koje sam smjestila vrijeme nakon tebe, nisu promjenile ništa.

Kao da nije prošao niti jedan dan.

Potrošene su kao da su tuđe.

U meni nešto želi da prokrvari od uspomena.

Koliko još bola neće biti premalo za zaborav?

 
Uzalud će svanuti sutra.

Ponovo ću se probuditi u krevetu bez tebe.

Tražit ću od sebe da tvoj dah istrgnem iz snova.

Neću uspjeti.

Oprat ću lice u ime nekih novih poraza.

I to je sve.

 

ZABORAV

 Iskrast ćemo se iz naših snova kao

iz gradova u kojima nemamo ništa svoje.

Zaboravit ćemo nazive ulica po imena

naših simpatija, želja, obećanja.

Pokidat ćemo mapu lutanja,

mladalačkih pobuna, padova, uspona.

Vrijeme će staviti tačku tamo gdje mi ne bismo željeli.

Ostat ćemo sami pred sobom.

Prazni, bez unazad.

Izborane grimase će biti zagledane u nas.

Provirivat ćemo iz njih, sami iz sebe.

Ličimo jedni na druge, baš onako kako to nismo htjeli.

Šarena masa zgnječenih staraca se kotrlja kroz jedan životni vijek.

Rok trajanja - ograničen.

Zaborav – neograničen.

Neko će napraviti prve korake

u ulicama kojima smo izbrisali imena.

Mi nećemo znati ko su oni.

Oni neće znati ko smo mi.

U šarenoj masi zgnječenh staraca nema ništa vrijedno za otrgnuti od zaborava.

Vanjovska Vukovska
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

SVE MOJE PRIČE

MOJA E-MAIL ADRESA
vukovska@gmail.com

Citat sedmice
"Sreća pisanja nikada iz sjećanja ne briše nesreću. Naprotiv oštri je, produbljuje, oživljava. Čini je nepodnošljivom.
Trebalo bi mi nekoliko života da ispričam svu tu smrt. Ispričati svu proživljenu smrt do kraja bio bi beskrajan posao.
Ne mogu živjeti drugačije osim da tu smrt primim na sebe kroz pisanje, ali pisanje mi doslovno zabranjuje da živim."

Jorge Semprun, autor knjige: "Pisanje ili život"

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
4312

Powered by Blogger.ba