Malo stihova izmedju puno priča
TO JE SVE
Večeras sam žurila kući da operem lice od njegovih usana.
Da isperem misli i pročistim puteve do Tebe.
Sjedim u sobi i plačem zbog Tebe, kao što on nikada neće plakati zbog mene.
I ne samo mene, ni zbog koga on neće tako plakati.
Ni on, ni bilo koji drugi.
Spotičem se od stvari koje nikada nisu postale naše.
Zapinjem o pločnike ulica koje su ostale bez odjeka naših koraka.
Pokušavam zatvoriti vrata iza kojih stojiš Ti, ali bezuspješno.
U svemu drugom prokleto uspijevam, osim u tome.
Ko zna zašto?!
Godine u koje sam smjestila vrijeme nakon tebe, nisu promjenile ništa.
Kao da nije prošao niti jedan dan.
Potrošene su kao da su tuđe.
U meni nešto želi da prokrvari od uspomena.
Koliko još bola neće biti premalo za zaborav?
Uzalud će svanuti sutra.
Ponovo ću se probuditi u krevetu bez tebe.
Tražit ću od sebe da tvoj dah istrgnem iz snova.
Neću uspjeti.
Oprat ću lice u ime nekih novih poraza.
I to je sve.
ZABORAV
iz gradova u kojima nemamo ništa svoje.
Zaboravit ćemo nazive ulica po imena
naših simpatija, želja, obećanja.
Pokidat ćemo mapu lutanja,
mladalačkih pobuna, padova, uspona.
Vrijeme će staviti tačku tamo gdje mi ne bismo željeli.
Ostat ćemo sami pred sobom.
Prazni, bez unazad.
Izborane grimase će biti zagledane u nas.
Provirivat ćemo iz njih, sami iz sebe.
Ličimo jedni na druge, baš onako kako to nismo htjeli.
Šarena masa zgnječenih staraca se kotrlja kroz jedan životni vijek.
Rok trajanja - ograničen.
Zaborav – neograničen.
Neko će napraviti prve korake
u ulicama kojima smo izbrisali imena.
Mi nećemo znati ko su oni.
Oni neće znati ko smo mi.
U šarenoj masi zgnječenh staraca nema ništa vrijedno za otrgnuti od zaborava.
